Tehnologija postavke keramičkih pločica

Keramičke pločice su danas jedne od najrasprostranjenijih vrsta podnih i zidnih obloga zahvaljujući svojim odličnim mehaničkim svojstvima i raznovrsnom ponudom formata i dezena. Tehnologija izrade je danas toliko napredovala da praktično ne postoje ograničenja u upotrebi različitih vrsta keramike.

Tehnologija postavke keramičkih pločica je široka i obimna tema a u ovom tekstu ćemo se pozabaviti osnovnim pojmovima vezanim za postavku. Odabirom željene vrste keramike završen je jedan deo posla. Drugi deo posla odnosno sama postavka je takođe veoma bitna jer se keramičke obloge zbog svoje cene I složenosti postavke kao i zbog dugotrajnosti ne isplati menjati često.

Pri odabiru keramike važno je osim izgleda obratiti pažnju na kvalitet i na predvidjenu namenu. U praksi se dešava da pločice niže klase nekih proizvođača nisu potpuno istih dimenzija što može samom izvođaču predstavljati problem prilikom ugradnje.

Pošto se pločice razdvajaju najčešce keramičarskim krsticima, nejednaka keramika prouzrokuje da se fugne posle nekog vremena gube jer je fizički neizodljivo da one budu jednake zbog različitog formata pločica.

Takve pločice je najbolje izbegavati bez obzira na cenu.

Prvi i glavni uslov za postavljanje svih vrsta keramike je da podloga budu ravna, suva, kompaktna i otprašena odnosno odmašćena. Podloga treba da nosi keramiku i ukoliko ona nije pripremljena svi dalji radovi će biti uzaludni. U praksi je čest slučaj da podloga nije pripremljena adekvatno što keramičarima predstavlja realan problem i otežava rad.

Manje neravnine je moguće ispraviti u procesu lepljenja ali veće bi trebalo ispraviti pre postavke. Za ravnanje zidova se koriste razne vrste maltera ili gipsane ploče a za pod samonivelišuće izravnavajuće mase. Da bi kontakt lepka i podloge bio bolji preporučuje se nanošenje odgovarajućeg prajmera pre lepljenja. Pločice je moguće postavljati i direktno u malter ili cementnu košuljicu ali se danas to retko radi.

Za različite vrste podloga i različite namene postoje i različiti lepkovi za postavku keramike i tih saveta proizvođača kao i uputstva za pravljenje bi se trebalo strogo pridržavati. Lepkovi za keramiku se dele u nekoliko osnovnih grupa:

-Prva grupa su osnovni lepkovi za keramiku namenjeni za postavku u unutrašnjosti prostora na podloge kao sto su malter ili cementna košuljice. Njima se mogu lepiti klasične zidne i podne porozne pločice.

-Za spoljašnju upotrebu se koriste lepkovi koji sadrže dodatke koji poboljšavaju njegova vezivna svojstva i u težim vremenskim uslovima.

Fleksibilni lepkovi se koriste u slucajevima kada je jedna ili obe površine neupijajuća ili slabo upijajuća što je slučaj recimo kada se radi postavka nove preko stare keramike. U principu uvek kada je bar jedna od dve površine, bilo podloga (metal, iverica ,staklo, hidroizolacija. beton, stara keramika) ili keramika neupijajucća koriste se ovi lepkovi. Takođe su pogodni za sisteme sa podnim grejanjem.

-Lepak za mermerne ploče sa poboljšanim vezivnim svojstvima

-Beli lepak za postavku pločica ili mozaika od stakla

Pre postavke bi trebalo napraviti plan lepljenja gde se odredjuje smer i način polaganja keramike (dijagonalno, vodoravno ili uspravno, “cigla” veza itd), odredjuje širina fugni i početni red koji odredjuje celu postavku.

Treba izbegavati da se pri krajevima zidova ili podova pojavljuju uski delovi pločica jer keramičarima otežavaju rad, povećavaju predvidjeni rastur keramike i vizuelno narušavaju izgled. Ukoliko je u radove uključen projektant keramičari od njega dobijaju projekat sa rešenim detaljima postavke.

Na pravilno pripremljenu podlogu se nanosi odgovarajući lepak nazubljenom gletaricom i u njega se utiskuje pločica. Preporučljivo je da se na poledjinu pločica većih formata namaze lepak pre polaganja u lepak. Pločice se odvajaju izabranim keramicarskim krsticima. Kada se dodje do kraja zida ili poda plocica se sece na potrebnu dimenziju mašinom za sečenje pločica, cirkularom ili brusilicom.

Sečena strana bi uvek trebala da bude prekrivena bilo sa lajsnom ili soklom (u slučaju podnih plocica), bilo celom pločicom na susednom zidu (u slučaju zidnih plocica). Na mestima gde se pojavljuju izvodi za vodu i kanalizaciju ili za struju je potrebno u pločici napraviti otvor odgovarajuće veličine za šta se koristi poseban alat ili brusilica.

Širina fugne se kreće uglavnom od 1mm pa sve do 10mm ali su najčešće 2-3mm. Postoji i tzv “pres” fugna kada se keramika polaže bez krstića i bez fugne ali je to redji slučaj jer uslov za takvu postavku je da dimenzije plocica budu savršene. Za željenu širinu fugne treba odabrati odgovarajuće keramičarske krstiće. Širina fugne zavisi od efekta koji se zeli postici i od dimenzija same pločice.

Postoje različite nijanse fug masa i svaki proizvodjač nudi odgovarajuću ton kartu sa uzorcima koja olakšava odabir. Uslov za kvalitetno fugovanje je da fugne budu čiste i suve i da je od postavke keramike prošlo minimum 24 sata. Pored osnovne fug mase postoje i kvalitetnije koje se namenjene uglavnom za postavku u sanitarne prostorije jer su otporne na budj i vlagu i fleksibilne su.

Pored klasičnih praškastih fug masa u koje se pri pravljenju dodaje voda postoje i epoksoidne koje se ne razređuju sa vodom vec se koriste direktno iz amabalaže. Takve fug mase imaju odlične fizičko-hemijske osobine pa se uglavnom koriste u industriji i bazenima. Keramičari ih u praksi izbegavaju jer su teške za rad, brzo se suše, teže se apliciraju i brišu. U fug mase se mogu dodati i šljokice u različitim bojama koje mogu doprineti efektnosti i izgledu.

Pri postavci situacije gde se pojavljuju ivice bilo na podovima (stepenice) ili zidovima se rešavaju ivičnim lajsnama koje mogu biti od plastike ili metala, gerovanjem keramike (obaranjem ivica pod uglom od 45 stepeni) ili preklopom pločice jedne preko druge ako je u pitanju granitna keramika koja je iste boje u celoj svojoj strukturi (za razliku od klasičnih pločica koja imaju glazuru koja se razlikuje od tela pločice).

Dimenzija lajsni zavise od debljine pločice koju treba da prekriju.

Pri postavci podnih pločica treba voditi računa o padovima ukoliko se u prostoriji nalazi podni slivnik. U situacijama kada se rade velike podne površine obavezno treba postaviti dilatacijske lajsne na određenim razmacima kako ne bi doslo do podizanja keramike.

Kod postavke zidnih pločica je potrebno da se obrati pažnja da ugao kod ležece kade ili tuš kade bude pod 90 stepeni kako se kasnije ne bi pojavio nejednak razmak između keramike i kade.

Posle postavke pločica pristupa završnoj fazi a to je fugovanje. Fugovanje se izvodi tako sto se željena fug masa utiskuje u fugne. Nakon nekoliko minuta se višak fug mase odstranjuje sunđerom. U sanitarnim prostorijama bi trebalo na kraju posle fugovanja u uglove postaviti odgovarajuci sanitarni silikon u boji fugni.

I na kraju savet je da se za izvođenje keramičarskih radova odaberu provereni i kvalitetni izvođači čak iako su nešto skuplji. Keramika se ne postavlja svaki dan i pločice koje smo izabrali ćemo najverovatnije dugo gledati pa samim tim taj posao treba uraditi temeljno i kvalitetno.

Iz prakse se pokazalo da je čak bolje i lepše kupiti jeftinije pločice ali da one budu dobro postavljene nego izabrati skupe koje ce biti loše postavljene i gde njihovu lepotu kvari loša postavka.

Prethodni tekstO čemu treba voditi računa pri odabiru poda u sportskim halama?
Sledeći tekstŠta sve treba znati pri izboru parketa