Razlika između podnih i zidnih pločica

Prilikom obilaska salona keramike često ćete nailaziti na pitanje da li vam pločice trebaju za zid ili za pod koji je unutra ili napolju. Ovo je jedno od najvažnijih pitanja odnosno parametara za prodavca kojim se na samom početku određuje odabir odgovarajuće keramike. 

Osnovna razlika između podne i zidne keramike nije u izgledu ili formatu već u mehaničkim karakteristikama kao što su tvrdoća, savitljivost, otpornost na habanje i grebanje, a za spoljnu keramiku i otpornost na atmosferske uticaje (promene temperature, uv zračenje…).

Podna keramika se uvek ojačava u procesu proizvodnje. Ovo ojačanje fabrike rešavaju na svoje načine. Uglavnom se u procesu proizvodnje u smesu pre pečenja ubacuje mleveni granit. Na ovaj način keramika dobija željene karakteristike i može da se koristi za unutrašnju ili spoljnu upotrebu visokofrekventnih prostora.

Takođe postoji razlika između podnih pločica koje se postavljaju unutra ili spolja. Unutrašnje pločice mogu da budu glatke u mat, polusjane ili visokog sjaja. Spoljne pločice sem otpornosti na atmosferalije moraju da budu i protivklizne u slučajevima kada se na njima nalazi vlaga ili sneg.

Tekstura podnih pločica je veoma bitna. Poželjno je voditi računa za koju prostoriju odnosno za koju namenu će se koristiti. Ako je u pitanju javni prostor sa visokom frekvencijom korišćenja, nije poželjno staviti visoki sjaj jer u kontaktu sa vlagom takve pločice postaju klizave pa samim tim i opasne za korišćenje. U ovakvim prostorima se visoki sjaj može ubacivati samo kao detalj, ali nikako kao osnovna pločica.

Pored ovog pravila postoji još jedno koje je bitno a to je da se za unutrašnji prostor ili natkrivene terase ne koriste pločice koje imaju reljefastu teksturu. Reljefne pločice su protivklizne, što je dobro, ali su uglavnom teške za održavanje. Nemoguće ih je oprati u svakodnevnim uslovima, ili sredstvima koji se koriste u domaćinstvu, lako se zaprljaju i mogu se očistiti jedino mašinama ili vodom pod pritiskom. One se mogu koristiti ka detalj u umerenim količinama.

U salonima možete da saznate tehničke karakteristike za svaki tip keramike. Podna keramika za unutrašnju upotrebu pored svog naziva najčešće nosi oznaku R9 što znači da je atestirana za podove, ali ne mora da znači da podnosi kišu ili mraz. Ako su one i protiv mraza trebala bi da na ambalaži postoji oznaka pahuljice. Kod keramike koja nosi oznaku R11 možete biti sigurni da možete da je koristitie i za spoljnu upotrebu. One su jače i otporne na mraz.

Kod zidne keramike ne postoji toliko pravila i oznaka. Na zid možete bez bojazni da postavljate i podnu keramiku što nije obrnut slučaj. Najčešće se za zidnu keramiku pravi smesa od gline ili takozvane bele paste. Takve pločice su u preseku bele ili boje cigle i dosta su mekše od podne keramike pa samim tim i jednostavnije za obradu. Pojavljuju se u raznim završnim obradama, od glatkih do reljefastih u visokom sjaju, polumat ili mat izvedbi.

Ono što malo ljudi zna i koristi je da se umesto klasičnih lajsni na ivice zidova može postaviti gerovana keramika. Klasične lajsne se postavljaju na spoljašnje uglove da bi se sakrilo telo pločice koje se u većini slučajeva razlikuje od površine jer bi estetski bilo ružno kada bi se to videlo.

Gerovanjem keramike se ivica pločice brusi do ugla od 45 stepeni i pod tim uglom spaja sa drugom pločicom čime se dobija isti efekat kao sa lajsnama a to je da se telo pločice ne vidi. Ipak, gerovanje je u mnogo slučajeva elegantnije rešenje jer ne unosimo novi materijal i boju u enterijer nego zadržavamo monolitni izgled celog prostora. Naravno, ne postoji univerzalno pravilo koja keramika može da se geruje a koja ne, već se to određuje od slučaja do slučaja u odnosu na vrstu keramike.

Kod mozaika njihova debljina i vrsta materijala je uglavnom dovoljan pokazatelj da li je namenjen za podnu ili zidnu postavku. Za spoljašnju upotrebu se koriste materijali kao kamen (granit, mermer) ili keramika, dok se za unutrašnju upotrebu koristi i staklo i mekša keramika.

Za razliku od pravila koja postoje za polaganje pločica, kod mozaika postoji malo više mogućnosti jer keramički mozaik koji je od 3-5 mm debljine možete da stavite na zid i na pod, ali unutra. Ako je mozaik stakleni, trebate biti pažljiviji, pošto je staklo osetljivije od keramike. Ukoliko je debljina staklenog mozaika od 3-4 mm može da se postavlja samo na zid. Eventualno može da se napravi neka interzija na podu, ali nije preporučljivo. Stakleni mozaik koji je predviđen za pod je najčešće debljine 5-6 mm.

Za oblaganje bazena, gde se mozaik najčešće koristi, proizvođači posebno naznačavaju koji mozaik je odgovarajući. Ukoliko to nije naznačeno treba biti oprezan prilikom odabira.

Autor teksta: Vanja Lebović, dizanjer enterijera
www.urban-white.com

Prethodni tekstLafarge-Betoni posebno prilagođeni različitim zahtevima i namenama
Sledeći tekstSaveti za kupovinu tepiha