Prenošenje tradicije u savremeni dizajn – Španija

Tradicionalne podne pločice u španskim i italijanskim enterijerima koje se u ovim zemljama i dalje mogu videti u starim zdanjima u stambenim i komercijalnim prostorima, poslužile su kao inspiracija kako dizajnerima enterijera, tako i mnogobrojnim proizvođačima keramičkih pločica.

Poslednjih nekoliko godina tradicija se obnavlja tako što se prilagođava savremenim tendencijama u dizajnu, pri čemu nastaju nova-stara prepoznatljiva rešenja za podove koja podrazumevaju delimično ili potpuno pokrivanje ukrasnim pločicama – pačvork, ornament, arabeska itd.

Kada u Barseloni ušetate u bar ili restoran „rizikujete“ da naletite na lep podni patern enkaustičnih pločica. Popularnost ovih pločica u Španiji poklopila se sa usponom modernizma i lokalne verzije secesije. Inovativan i hrabar dizajn koji je tada nastao bio bi nezamisliv u nekom drugom periodu.

U mnogim fabrikama radili su specijalizovani crtači, a povremeno su bili angažovani i istaknuti umetnici od kojih se očekivalo da dizajniraju pločice.

Širok je spektar elemenata koji su bili zastupljeni pri dizajniranju: geometrijski oblici, stilizovani cvetovi, organski motivi, i ređe, životinje i ljudske figure. Najčešće korišćene boje su nijanse teget, zelene, roze, žute, braon, krem, sive, crna i bela, ali i druge kao što su crvena, plava, narandžasta, pa čak i ljubičasta.

Pločice su pravljene u različitim veličinama i oblicima, a najčešće su bile kvadratne, dimenzija 20×20 ili heksagone pri čemu je svaka strana bila 11,5 cm.

Sredinom 19. veka, kada je otkrivena revolucionarna tehnika za masovnu proizvodnju pločica bez pečenja koje je do tada bilo neophodno da bi se one stvrdnule, ove tradicionalne enkaustične pločice postale su uobičajena karakteristika enterijera u gradovima širom Mediterana. Nova tehnika uključivala je upotrebu hidraulične prese i kalupa za nastajanje raznobojnih paterna.

Velika prednost ovog metoda bila je ta što se pločica proizvodila u jednom pokretu, što je u suprotnosti sa tradicionalnim tehnikama proizvodnje koje su podrazumevale komplikovanu i dugotrajnu praksu pojedinačnog nanošenja boja i ponavljanja procesa pečenja. Tradicionalne enkaustične pločice, poznate i kao enkaustične cementne pločice ili hidraulične pločice jednostavno su ostavljane da se suše nekoliko nedelja nakon presovanja.

Međutim, nikada nije bilo moguće stvoriti industrijski proizvod koji može zameniti stare ručno rađene pločice. Raznovrsnost boja, mat završna obrada i svilenkasta tekstura jesu karakteristike koje ih čine apsolutno jedinstvenim. Takođe, jedna od najvažnijih osobenosti tradicionalnih enkaustičnih pločica jeste i ta da ne postoje dva identična primerka.

Do dvadesetih godina 20. veka šareni enkaustični mozaici smatrani su vrhunskim podnim oblogama koje su ukrašavale palate i dvorce Azurne obale, Gaudijeva zdanja u Barseloni, institucije Berlina. Kasnije su enkaustične cementne pločice korišćene za oblaganje podova širom Evrope, kao i u španskim, francuskim i portugalskim kolonijama.

Oko 1950. godine, kada je u Španiji došlo do masovne izgradnje koja je zahtevala jeftiniji građevinski materijal na uštrb kvaliteta, ova vrsta pločica izgubila je značaj i zamenjena je svedenijim podovima jednostavnijim za proizvodnju. Takođe, mnoge stare zgrade su srušene ili renovirane čime su mnogi lepi mozaici nestali.

 

Srećom, početkom ovog veka sa trendom autentične proizvodnje i recikliranih podova, mnoge građevinske firme i dizajneri enterijera ponovo pokazuju interesovanje za enkaustične pločice shvatajući ih kao idealnu i visokokvalitetnu alternativu savremenim industrijskim proizvodima. Štaviše, danas je veoma moderno zadržati ih ili iznova upotrebiti.

One se još uvek mogu naći u starim zdanjima sa kraja 19. i početka 20. veka u Barseloni. Takvim objektima je uglavnom potrebna rekonstrukcija ili u najmanju ruku renoviranje, jer se pretežno nalaze u prilično lošem stanju, pri čemu vlasnici sve češće od arhitekata i dizajnera zahtevaju da se tradicionalne pločice sačuvaju u enterijeru.

Osim čuvanja retkih primera autentičnih hidrauličnih pločica, u ovom vremenu popularno je i imitirati ih. Moderan dizajn, oslanjajući se na istraživanja istorije, aktuelizuje stare trendove i, primenjujući novu tehnologiju, hidraulične pločice transformiše u savremeni pačvork efekat. Kolaž pločica različitih grafičkih motiva evocira prošlost koristeći estetiku tradicionalnih cementnih pločica.

Pačvork se koristi u različitim slogovima – pravilno ponavljanje ili čak neobavezno „nasumično“ raspoređivanje, što dozvoljava kreiranje velikog broja originalnih enterijera. Osim toga, pogodan je za stvaranje „tepih“ efekta u neutralnom okruženju, veoma je prilagodljiv i lako se uklapa kako u moderne, tako i u tradicionalne ambijente.

Novi trend kombinovanja višestrukih paterna prikazan je u Azulej kolekciji podnih i zidnih pločica koju je za fabriku Mutina dizajnirala španjolka Patricija Urgiola (Patricia Urquiola). Azulej je dizajniran sa idejom da svaki kupac ima bezbroj mogućnosti za osmišljavanje svoje jedinstvene kombinacije.

Pločice se proizvode u dimenzijama 20×20 i 80×80 što je veoma pogodno za stvaranje inovativnih pačvorka, a same boje prirodno prodiru na ivicama simulirajući tradicinalni proces ručne izrade. Ova kolekcija je zapanjujuća reinterpretacija tradicionalnih enkaustičnih pločica, ali sa mnogo više mogućnosti.

Sa kolekcijom Azulej želimo da oživimo sećanje na hidraulične cementne pločice eksperimentišući sa inovativnom digitalnom tehnikom štampe, koja omogućava proizvodnju najrazličitijih komada. Paterni namerno kombinuju različite estetske jezike – uspomene, geometrijske šeme i cvetni dizajn, razvijene kako u uzdužnom tako i u dijagonalnom pravcu“, opisala je španska dizajnerka svoju najnoviju kolekciju keramčkih pločica.

Još jedan dobar primer jesu kolekcije španske kompanije Entic designs. Na primer, kolekcija Keidos koju je dizajnirao španski atelje Mut prošarane su tako da izgledaju kao preklopljeni komadi obojenih papira. Dizajn šestougaonih cementnih podnih pločica imitira psihodelične šare kakve uočavamo kada gledamo kroz kaleidoskop.

Konceptualno osmišljen tako da omogući neograničen broj kombinacija i prilagođavanje bez granica, Keidos nudi onoliko rešenja koliko je prostora, stvarajući tako svojevrsni omaž modularnim sistemima karakterističnim za hidraulične pločice sa kraja 19. veka.

Takođe, španska fabrika keramike Aparici kreirala je kolekciju Moving, inspirisanu životnim stilom 20. veka, koja interpretira misli i verovanja koja su u tom periodu vladala. Aparici ovom kolekcijom klijentima omogućava stvaranje bezbroj različitih upečatljivih kreativnih kompozicija, čime želi da naglasi postepeni povratak evropskih proizvođača zanimljivom dizajnu zasnovanom na geometriji i raznobojnosti.

Dakle, autentične tradicionalne hidraulične pločice ili njihove imitacije, novom tehnologijom proizvedene keramičke pločice, nisu pogodne samo za klasične enterijere, naprotiv. Istina je da se one odlično uklapaju u moderne prostore. Tačno je da vintidž enterijeri vole hidraulične pločice, ali pitajte ljubitelje eklektičnog stila ili savremene dizajnere. Oni nalaze da je njihovo kombinovanje sa savremenim dizajnom beskrajno zanimljivo.

I ne zaboravite da gledate u podove šetajući ulicama Španije, naročito obilazeći Barselonu.

Autor teksta: Andrea Soleša, dizajnerka enterijera i Jasmina Bošković, teoretičarka umetnosti

Prethodni tekstEvropa dobija najduži pešački most – Highline179 u Austriji
Sledeći tekstKvalitet, trajnost, održivost i zaštita priodne sredine